Apple i NFC

Kroz par diskusija koje sam sa @godza imao o iPhone 5, uvek se nekako vratimo na NFC. Moje razmišljanje o tome koje nisam uspeo (stigao?) da verbalizujem se svodi na:

The truth is that NFC won’t take off without Apple — at least not nearly as quickly as it would with Apple

Izvor: Technology vs. Utility by Matt Drance

Sumnjam da Apple ne može da shipuje NFC sada ili čeka da ga neko drugi učini "prevelikim da bi se dalje ignorisao". Mislim da je istina bliže tome da Apple zna da NFC neće "poleteti" bez njih, te da ga čuvaju za novu generaciju uređaja i dobar use case koji će običnom korisniku (ne nekom zagriženom giku) biti očigledan i jako brzo nezamenljiv.

Sada se ne bih usudio da predvidim šta je tačno taj use case, ali mora biti dobra demonstracije tehnologije, a za to je potrebno partnerstvo sa nekim poznatim i sveprisutnim brendom (na američkom tržištu). Keyless otključavanje automobila nekog od premium brendova deluje zanimljivo kao demonstracija, ali pre će biti nešto tipa plaćanja računa u Starbucksu telefonom (na ovaj način bi se Apple "ugradio" i uzmeo deo kolača i na tom frontu).

Android uređaji mogu da se hvale što su tehnologiju dodali ranije, ali najviše će profita uzeti onaj koji tu tehnologiju učini masovno željenom i korišćenom. Sumnjam da su to Google i Android (po statistikama, većina Android korisnika nisu velike "trošadžije").

Vreme će pokazati…

iQWERTY?

Kao neko ko je već godinama koristio telefone sa QWERTY tastaturom (od Nokia E61 do BlackBerry sprava), ne mogu, a da ne obratim pažnju na sprave kao što su Nokia E7 i slične telefoni i da mi se na trenutnak ne učine primamljivim.

Na sadašnjem telefonu (iPhone 4) bih stvarno voleo da imam fizičku tastaturu. Svi znamo da je osećaj pri kucanju na parčetu plastike koja ne pruža nikakav taktilan feedback uvek za red veličina lošiji nego kucanje po stvarnim dugmićima. Zašto onda Apple na napravi telefon sa fizičkom tastaturom?

Minikey

Kada pogledam trackpad na novim Apple laptopima, Magic Trackpad, kao i ostale periferije koje prave, vidim da je Appleu stalo do taktilnog feedbacka koji ti uređaji pružaju korisniku. Svesni su ga i znaju da je poželjan. Da to nije tako, Magic Trackpad ne bi radio kako radi, već bi bio kao prikovan za površinu stola i ne bi imao hod pri kliku.

Keyboard trackpad

Dalje, za razliku od miševa gde nikako da "ubodu" pravi balans između forme i fukcionalnosti, Apple tastature su sjajne. Nakon što se uzme novi Mac za kancelariju, nemam problem da zamenim miš boljim (uglavnom padne neki gamerski Logitech), ali tastatura uvek ostaje. Čak i kada se uzme laptop i možemo da biramo bilo koju tastaturu, uvek uzmemo Apple tastaturu. Stvarno su dobre, tako da nije stvar u tome da li Apple ume da napravi dobru tastaturu ili ne.

2011.

Po mom mišljenju, razlog zašto Apple danas ne dodaje fizičku tastaturu nije ni hardverske ni softverske prirode, već se svodi na promene koje bi dodatni metod unosa i interakcije sa uređajem zahtevao. Ono što mi se ponekad desi da previdim u razmišljanju u tastaturama je to da tastature nisu samo za unos teksta, već su uređaj koji može da se koristi za upravljanje celim sistemom. To celu priču svodi na sledeća pitanja:

  1. Da li Apple upravljenje uređajem preko ekrana želi da proširi još jednim metodom interakcije (tastaturom)?
  2. Ukoliko to želi, šta je sve potrebno da uradi kako bi taj metod interakcije bio podjednako dobar, ako ne i bolji, od postojećeg?

I ja tu zakucam jer jednostavno ne vidim iOS kao nešto što će imati veliki benefit od tastature, osim pojednostavljenja unosa teksta. Nasuprot tome, vidim niz problema sa kojima bi se tim iza iOS-a trebao suočiti da bi učinio tastaturu pojednako dobrom kao trenutni način interakcije sa spravom (touch screen).

... and beyond

Ono što vidim umesto tastature je ekran koji pruža feedback na korisnikove komande. Tehnička izvodljivost toga na stranu (Apple ima dovoljno sredstava da tehnologiju potrebnu za takve ekrane razvije ili kupi, pre ili kasnije), ovim bi se značajno poboljšao osećaj pri kacanju teksta, ali i otvorila vrata za nivo interakcije koji sa tastaturom nikada ne bi bio moguć. Govorim o osećaju prelaska preko žice u GarageBand, o blagom osećaju nategnutosti pri ispaljivanju ptice u Angry Birds, o vibraciji pri eksploziji u nekoj igrici, o osećaju pulsa dok neka medicinska aplikacija skida podatke o krvnom pritisku sa eksternog uređaja prikačenog na iPad...

Kada razmišljam o tome, poželjnost fizičke tastature u touch svetu mi deluje u najmanju ruku kratkovido i ograničeno. Uveren sam da je Apple svestan potencijala koji ekrani koji umeju da "odgovore" imaju i da ulaže u njih. Ne bi me čak ni začudilo da postoje neki rani prototipi takvih sprava.

Samo je pitanje vremena kada će se iznaći način da se čulo dodira iskoristi ne samo za izdavanje komandi, već i za komunikaciju sa korisnikom. To je stvarno rešenje problema, ali ga korisnici nisu svesni jer ne razmišljaju u tom smeru i zato traže hardverske tastature.

Fina umetnost je korisnicima pružiti ono što žele, čak i kada nisu svesni šta stvarno žele. Na polju visokih tehnologija se upravo na tome zarađuju milijarde, ne na inertnom recikliranju i kopiranju starih rešenja. Zato danas Apple više vredi nego Microsoft, zato su Nokia i RIM u problemu, zato Ballmer ima problema da razume Apple itd, ali to je već neka druga priča.

Drugi Ekran (veliko D, veliko E)

Tek nedavno sam pazario svoj prvi iPhone (4. generacija, model od 32GB). Malo sam preterao sa svojim obećanjem koje sam dao kada se iPhone pojavio pre par godina, kada sam rekao da se neću zaleteti na v1 nekog proizvoda i platiti early adoptera porez.

To je bilo sad već davne 2007. godine. Od tad je iPhone napredovao i postao prilično kompetentna sprava, i što se hardvera i što se softvera tiče. Pored toga što je sprava brza, ima dosta prostora da syncam svu svoju muziku (love it!), poseduje super kameru, najlepša stvar je činjenica da je iPhone pre svega mobilan i moćan računar, na kome je telefon samo jedna od aplikacija (Phone.app).

Iphone

Ranije sam imao jasnu granicu između toga šta pokrivam telefonom, a za šta mi služi računar. Npr, s jedne strane nikada nisam imao RSS reader na telefonu, dok s druge strane nikada nisam koristio računar da bih komunicirao sa većinom prijatelja (za šta uglavnom koristim SMS). Ta granica je potpuno nestala kada sam prešao na iPhone.

Tu su sve stvari koje očekujem od telefona: adresar, telefon, SMS i MMS, bluetooth integracija i budilnik, ali i "ekstenzija" svega onoga što radim kada sednem za računar: pristup sadržaju i mrežama koji pratim (Reeder i Instapaper su sjajan combo, plust nativne Facebook i Twitter aplikacije), sve moje beleške i liste (Evernote), kao i sjajan browser koji mi omogućava pristup svemu ostalom (našem help desku, forumu, kao i svom ostalom web sadržaju).

Rezultat te dostupnosti je da sada već 5 dana za redom moj RSS reader izgleda ovako, što ranije nikada nije bio slučaj:

Reeder empty

Takođe, to što su mi sve te stvari uvek dostupne znači da mnoge stvari sada mogu da radim kada nisam za računarom. Na primer, veći deo ovog teksta je spremljen na telefonu, dok sam čekao red u banci. Za beleške i piskaranje korstim Evernote, koji je uredno sinrhonizovao kopiju na račanaru. Sad sam samo seo i prepakovao listu beleški i nabacanih rečenica. A takvih tekstića imam stvarno dosta - ideje vezane za posao koje bi se verovatno izgubile da ih nisam zapisao, zanimljivi članci i tehnike koje sam zabeležio kako ne bih kasnije morao da ih jurim, ideje i draftovi za blog postove i koješta slično.

I tako dođem i ovim tekstom pojedem sopstvene reči. Iskreno, ranije sam očekivao da će iPhone biti samo igračka, ali se ispostavilo da menja kako učim i radim na načine na koje to nisam očekivao da će raditi - time što je "Drugi Ekran", uvek dostupno proširenje svega onoga što radim za računarom. Ima to niz svojih prednosti, a to što češće proveravam Facebook i stalno kačim kojekakve gluposti ću već nekako preživeti.