Pet preporuka za čitanje

Peopleware - Ova knjiga se pre svega bavi uslovima u kojima i pod kojima ljudi dobro rade, od radnog okruženja, do unutrašnje motivacije.

First, Break All the Rules - O zapošljavanju, manama i snagama pojedinca u timu i firmi, odnosu menadžera prema zaposlenima itd.

The Toyota Way - Sjajan uvod u lean principe. Postoje knjige koje se bave lean principima i alatima za firme koje razvijaju softver ili pružaju usluge, ali je moje mišljenje je najbolje sa principima početi na mestu gde su i nastali - u proizvodnji.

The Goal - Ključna reč: usko grlo! Uvod u theory of constraints koji svako može da čita (objašnjeno u obliku pitkog romana).

egonomics - Ego i donošenje odluka, odnos prema drugima, tim…

Ništa bez bonusa:

E-Myth Revisited - Zanimljiva priča o franšizama koja se bazira na prostoj ideji da proizvod firme ne bi trebalo da bude samo ono što ista pruža kupcima, već i ceo proces kako do toga dolazi. 

Plain Talk - Moja omiljena u celoj listi. Nećem kvarim, pročitajte…

5 disfunkcija tima

Polako privodim kraju The Five Dysfunctions of a Team, pa čisto da zabeležim same probleme:

  1. Odsustvo poverenja u ostale članove tima. Bez poverenja nema otvorenih rasprava, otvorenog priznanja kada se nešto dobro, ali i loše uradi / desi, priznavanja greške itd. U tom slučaju, tim je grupa stranaca koji samo gledaju kako da pokriju sopstveno dupe i odrade dovoljno da ne dobiju otkaz.
  2. Izbegavanje konflikta. Često se odluke donose bez učešća celog tima, nema diskusije i zajedničkog preispitivanja kako bi se došlo do najboljeg rešenja, a i kada ima, često se bitne stvari prećute kako bi se izbeglo suočavanje sa drugim članovima tima.
  3. Donete odluke tim ne gleda kao obavezujuće. Sve je super na sastancima i kada se dogovaramo, ali čim se raziđemo, opet svako vuče na svoju stranu i gledamo samo svoja posla. Zato sve treba detaljno pretresti, da svi iznesu svoje mišljenje i rezerve kako bi se našlo optimalno rešenje, nešto uz šta će svi stati i gurati, a ne biti u "Told you so!" fazonu kada se stvari ne razviju kako treba.
  4. Odsustvo odgovornosti (i cimanja po tom pitanju). Kada je odluka doneta i kada se tim nešto dogovori, onda svako ide svojim putem i radi svoj deo posla. Ukoliko nešto nije odrađeno, tim treba to jasno da naglasi i čak izvrši pritisak na osobu koja je "zatajila". Odgovornost nije dovoljno samo prihvatiti, treba je i otvoreno očekivati od ostalih članova.
  5. Zapostavljanje rezultata. Tim je tu da bi ostvario neke rezultate. Ukoliko ti rezultati izostanu, ili pak članovi tima gledaju svoje lične rezultate i ego kao bitnije od zajedničkih, stvari nisu postavljene kako treba. Ono što tim rad i čemu teži treba da je veće od ličnih interesa.

five-dysfunctions.gif

© 2002 Patrick Lencioni

Sama knjiga je pitka i dosta se brzo prelazi. To ne znači da su informacije u njoj oskudne ili nebitne - samo da su upakovane u formu koja se lako "vari".

Sličnom tematikom, ali iz malo drugačijih uglova se bave Egonomics (koliko ego igra ulogu u timovima i kakve sve probleme može da uzrokuje ako se otme kontroli) i First, Break All the Rules (uopšteno o ljudima i šta možete da očekujete od njih, a šta ne) pa pogledajte ako vas zanima.

PS: Svoj primerak "The Five Dysfunctions of a Team" sam nabavio sa Amazona, ali mislim da sam video prevedenu verziju u Mamutu (ex. IPS-u).

Pare ljude kvare?

Svi znamo onu staru: "Pare ljude kvare" ili blažu preformulaciju da bilo koji oblik moći nad grupom ljudi kvari osobu koja je ima. Čak je toliko ponavljana da je mnogi ljudi uzimaju kao istinu bez nekog preteranog razmišljanja.

Jedna zanimljiva perspektiva na koju sam naleteo (ne sećam se tačno gde) je to da novac ne kvari ljude, već da samo pokazuje kakvi su stvarno kada više ne moraju da budu fini. Zanimljiva perspektiva u svakom slučaju koja potvrđuje ideju na koju sam nailazio na niz mesta, a to je da su skromnost i zdrav odnos prema ljudima koji te okružuju značajniji nego novac i moć. Šupak sa parama je i dalje samo šupak, a ljudi ih baš i ne vole.

Neke od knjiga koje sam nedavno pročitao, a da se kroz njih provlače ideje o značaju veza koje gradimo sa ljudima, kao i o skromnosti: Egonomics, How to Win Friends and Influence People, First Things First, Good to Great i Plain Talk.

Good to Great

good-to-great.jpg

Knjiga počinje sa pričom o večeri gde je autorov prijatelj prokomentarisao njegovu prethodnu knjigu (Built to Last) kao neupotrebljivu zato što su kompanije kojima se ta knjiga bavi od samog početka bile vođene tako da postanu sjajne, pa samim tim ne može da se koristi za postojeće kompanije koje su prosečne, ali žele da se promene na bolje. Taj komentar je bio direktan povod za Good to Great - knjigu u kojoj se opisuje proces kroz koji su prošle kompanije koje su se 15 godina vrtele oko tržišnog proseka da bi u jednom momentu jednostavno prelomile i u periodu od 15 godina davale bar 3 puta bolje rezultate od tržišnog proseka.

Ukratko, ova knjiga se bavi transformacijom kompanije koja je 15 godina bila prosečna u kompaniju koja 15 godina daje sjajne rezultate. Na osnovu istorije kompanija koje zadovoljavaju navedeni uslov (njih ukupno 11), a u poređenju sa kompanijama koje su bile u istoj grani industrije i sličnoj poziciji pre transformacije, ali nisu uspele da postanu sjajne, autor izvlači niz zapažanja:

1. Liderstvo petog nivoa

Sve sjajne kompanije su imale lidera petog nivoa. Ovakav lider je osoba koja kombinuje ličnu skromnost i profesionalnu odlučnost, a fokusirana je pre na interese kompanije, nego na svoje lične interese. Ovi ljudi su ambiciozni, uporni i vredni, a svoju energiju troše na to da bi kompanija napredovala i pravila sjajne rezultate.

S druge strane, lideri poredbenih kompanija su često imali egoistične ciljeve, nisu bili sposobni da izaberu dobrog naslednika, često su bili zvezde, ali nisu davali rezultate koja organizaciji trebaju da bi zabeležile dobre rezultate u peridu od 15 godina itd.

Jedan direktor sjajne kompanije koga autor navodi kao lideara petog nivoa je izjavio da je on zaprežni, ne paradni konj - dosta slikovit opis razlike između zvezde sa naslovnih strana poslovnih časopisa, a koja bez obzira na svoj celebrity status ne mora da donese dobre rezultate i lidera koji ćuti i gura napred bez previše eksponiranja.

10 od 11 lidera petog nivoa u sjajnim kompanijama dolaze iz samih kompanija i nisu "zvezda spolja". Ovaj podatak se poklapa sa principom #9 u "The Toyota Way" koji kaže da lidere treba razvijati unutar kompanije, ne uvoziti.

2. Prvo ko, a zatim šta

Ovaj deo knjige se bavi ljudima. Zaključak knjige je da je pre strategije, taktike i sličnog (šta) prvo potrebno okupiti prave ljude (ko). Pravi igrači treba da ostanu u igri, a one koji to nisu zamoliti da je napuste, pa tek onda gledati šta će da se radi. O tome da li je neko pravi ili ne zavisi više od njegovih karakternih osobina i urođenih sposobnosti, nego od znanja i veština.

Autor nudi tri saveta u radu sa ljudima u firmi:

  1. Treba zaposliti samo osobu za koju je kompanija sigurna da je prava. Ako postoji bar malo sumnje i neodlučnosti, treba tražiti dalje.
  2. Ako se pokaže da neko mora da bude zamenjen, onda to treba uradite odmah, bez čekanja.
  3. Najbolji ljudi treba da rade na najboljim projektima, a ne da krpe rupe i gase požare.

Takođe je zanimljiva pojava kod poredbenih kompanija kada na na čelo kompanije dođe genije koji tako složi priču da ima mnogo pomoćnika, ali da sve odluke idu kroz njega. Ovaj sistem može da radi, ali često se raspada onog trenutka kada takav direktor napusti firmu jer pomoćnici nisu naviknuti da donose odluke.

3. Pogledajte istini u oči

Nemoguće je doneti dobre i trajne odluke bez spremnosti da se otvoreno sagleda situacija u kojoj se kompanija nalazi. Ukoliko kompanije nije spreman da pogleda istini u oči, ništa konkretno ne može da se uradi. Zato je bitno da rukovodstvo napravi takvu atmosferu gde istina može da se čuje. Par saveta koje autor nudi:

  1. Umesto da dajete odgovore, postavljajte pitanja.
  2. Podstičite dijalog i debata, ne nametanje ideja.
  3. Dobro analizirajte svoje greške i iskustva, ali nikada ne upirite prstom ni u koga.
  4. Omogućite ljudima da zaustave sistem i istaknu mesto gde misle da postoji problem (red flag) kako se isti ne bi ignorisao, već rešio ako postoji.

Sjajne kompanije su na probleme kroz koje su prolazile gledale kao na nešto što će ih u budućnosti učiniti jačim, a ne kao na nešto što je razlog da budu obeshrabrene. Samu situaciju treba sagledati u poptunosti i realno, a opet imati veru da će na kraju biti bolje, bez obzira na trenutne poteškoće.

4. Koncept ježa

Naći koncept ježa je naći ono u čemu možete biti najbolji na svetu i držati se toga ignorišući ostale prilike koje nisu u skladu sa time bez obzira koliko one primamljive bile. Koncept leži u preseku tri kruga:

tri-kruga.jpg

Pored toga bitno je prepoznati i stvari u kojima kompanija ne može da bude najbolja i zanemariti ih, pa makar to bio i njen core business u tom trenutku.

Do koncepta ježa se dolazi vremenom, kroz niz iteracija, a sjajne kompanije ga baziraju na razumevanju, ne na razmetanju.

Pod "ekonomskim motorom" se podrazumeva ekonomska realnost u kojoj firma posluje i dobro razumevanje iste. Autor daje jedan zanimljiv savet - kada bi kompanija morala da izabere jedan X od svih "profit po X" brojeva koji su deo njene ekonomske realnost, koji X bi imao najbolji i najstabilniji uticaj na samu kompaniju? Taj X je ekonomski imenilac.

5. Kultura discipline

Ukoliko kompanija odabere prave ljude i dobro definiše svoj koncept ježa neće imati problema sa disciplinom i motivacijom. Potreba za motivisanjem i disciplinovanjem ljudi obično pokazuje da su pogrešni ljudi u kompaniji ili da kompanija nije dovoljno fokusirana i šeta van svoja tri kruga.

Dobitna kombinacija su disciplinovani ljudi koji disciplinovano razmišljaju pre nego što preduzmu (disciplinovanu) akciju, a sve unutar tri kruga, ne van njih.

Birokratija je pokazatelj nestručnosti i nedostatka discipline.

Ne treba poistovećivati okruženje u kome postoji tiranin koji disciplinuje ljude oko sebe sa disciplinovanom kompanijom pošto nisu ista stvar. Kompanija koja je prigrlila disciplinu kao organizacija može da izgradi sistem koji donosi održive rezultate za razliku od kompanije koja ima "dresera".

6. Tehnološki akceleratori

Tehnologija pomaže, ali ne pokreće transformaciju od dobrog do sjajnog. Ni jedna kompanija nije počela transformaciju tako što je prihvatila određenu tehnologiju, već tako što su pravi ljudi odredili pravac kojim kompanija treba da se kreće i onda pažljivo birala tehnologiju u skladu sa njim.

Ukoliko se tehnologija uklapa u tri kruga, sjajne kompanije su je brzo usvajale i postajale pioniri u njenoj primeni, a ako se pak nije uklapala onda su je ignorisali ili usvajali taman u tolikoj meri koliko je potrebno.

Autor takođe navodi jedno zanimljivo zapažanje - sjajne kompanije su usvajale tehnologiju u skladu sa svojim ciljevima, dok su poredbene kompanije lutale i usvajale tehnologije iz straha da ih konkurencija ne prestigne.

Druga zanimljiva stvar je podatak da su obe grupe imale pristup istim tehnologijama što jasno govori da same tehnologije nisu uslov za uspeh, već samo nešto što pomaže dobrom timu okupljenom oko dobro definisanog cilja.

7. Priča o zamajcu - akumulacija i proboj

Knjiga opisuje momenat kada kompanija postane toliko dobra da ljudi napokon počnu da obraćaju pažnju nju. Taj moment autor naziva probojem.

Iako se proboj čini dramatičnim i naglim za ljude koji ga posmatraju sa strane, on nikada nije uzrokovan jednom odlukom, srećnim momentom, revolucionarnim programom u kompaniji, akvizicijom ili nečim sličnim, već je proizvod dugogodišnjeg rada i laganog, ali konstantnog napretka.

Ceo ovaj proces akumulacije autor poredi sa pokretanjem ogromnog zamajca - u početku je sporo i teško, ali vremenom, kako se zamajac kreće i kako njegova masa počinje da radi za kompaniju, stvari postaju lakše sve do trenutka kada se zamajac kreće toliko brzo da ga je gotovo nemoguće zaustaviti.

Poredbene kompanije su često tražile quick fix rešenja (akvizicije, dovođenje zvezde na čelo kompanije, usvajanje nekog revolucionarnog programa ili tehnologije itd) kako bi preskočile period akumulacije i odmah došle do proboja. Kada ta rešenja ne bi urodila plodom, često su u razočarenju lutala nasumično i gubile svaki pravac.

* * *

Iako se knjiga pre svega bavi velikim kompanijama koje su već dugo vremena prisutne na tržištu i njihovom transformacijom od prosečnih do sjajnih, mnoga zapažanja su opšta i važe i za mnogo manje firme. Evo samo par koje ja lično smatram bitnim:

  1. Naći u čemu si najjači i tome se posvetiti, ostalo ignorisati i prepustiti drugima
  2. Fokus i disciplina
  3. Pravi ljudi
  4. Lagan, ali konstantan napredak i rast
  5. Izbegavanje korišćenja novih i vrućih tehnologija iz straha ili samo zato što su nove i vruće

i tako dalje.

jez.jpg

Treba imati na umu da su mnogi koncepti dosta uopšteni (drugačije nije moglo) i da su bazirani na istraživanju velikih američkih kompanija koje su na berzi tako da ne važe nužno svugde. I pored toga, Good to Great nudi dosta zanimljivih informacija i ideja, lako se čita i zanimljiva je.

Built to Last poručujem u sledećoj turi definitivno :)

The Toyota Way - 14 principa upravljanja

the-toyota-way.jpg

Da počnem sa time da je moje iskustvo sa auto-industrijom i proizvodnjom fizičkih proizvoda nikakvo. To je jedan od razloga zašto mi je "The Toyota Way" zapela za oko. Drugi razlog je što sam na više mesta nailazio na lean production, lean software development i slične koncepte, a mnogi navode Toyotu kao firmu koja je otišla najdalje u primeni lean razmišljanja u proizvodnji i poslovanju.

Knjiga se ne bavi alatima, već principima i o tome kako se ti principi uklapaju u priču jednog od najvećih proizvođača automobila današnjice. Iako se u dosta navrata pominju alati i tehnike koje Toyota koristi, autor se njima ne bavi mnogo, već ih samo pominje u kontekstu principa koji opisuje.

"The Toyota Way" počinje tako što ukratko opisuje Toyotu kao kompaniju, njen nastanak i put od male privatne firme do jednog od najvećih proizvođača automobila na planeti. 14 principa upravljanja je navedeno i ukratko opisano odmah na počeku da bi ih autor kasnija poglavlja detaljno objasnio.

Princip 1: Odluke se baziraju u skladu sa dugoročnim planovima i principima, čak i po cenu kratkoročnih finansijskih rezultata. Kompanija treba da nađe sebi svrhu, ponaša se odgovorno i kreira vrednost svojim kupcima, društvu i ekonomiji. Odluke i delovanje se usmerava ka ostvarenju dugoročnih planova, a ne kratkoročnih rezultata.

Na primer, jedan od Toyotinih principa je da ne optušta radnike kada su vremena loša. Sada je prilika da vidimo da li će kompanija biti dosledna ovom principu. U situaciji u kojoj se danas nalazi auto industrija, teško je ne misliti na troškove, pad prodaje, gubitke i smanjenje istih.

Princip 2: Proces treba da bude tok kako bi problemi isplivali. Sirovi materijal prolazi kroz tok i konstantno se transformiše do finalnog proizvoda. Svi koraci od početka do kraja se mogu podeliti na one koji donose i na oni koji ne donose vrednost mušteriji. Potrebno je maksimizovati vrednost, uz stalno smanjenje aktivnosti koje ne dodaju vrednost - "otpada".

Princip 3: Pull sistem se koristi kao mera za sprečavanje jednog od osnovnih otpada - prekomerne proizvodnje. Svaki korak u procesu je mušterija koja "kupuje" materijal od prethodnog koraka. Ideal je pružiti mušteriji ono što joj treba, kada joj to treba i tačno u količini koja joj treba. Ovakav pristup se bazira na pull principu - umesto da prethodni koraci "guraju" materijal i orijentišu se prema svojoj proizvodnji (push), kod pull sistema naredni koraci "povlače" šta i kada im je potrebno od prethodnog koraka.

Između koraka se pravi mali inventar čija je uloga "peglanje" toka, ali se uvek teži smanjenju inventara i što savršenijem toku.

Pošto je ponašanje mušterija nepredvidivo, plan proizvodnje se pravi dnevno kako bi se što brže odgovorili na zahteve i smanjio broj jedinica proizvoda koje mušterije ne žele.

Princip 4: Proizvodnja se ujednačava kako bi mogli da se isporuče predvidivi i konstantni rezultatu. Treba odstraniti preopterećenje ljudi i mašina i ujednačiti proizvodnju. Uvek je bolje konstantno raditi uz optimalno opterećenje, umesto imati neujednačenu proizvodnju gde u nekim trenucima ljudi nemaju šta da rade, dok u drugim ne mogu da stignu da isporuče poručeno. Taiichi Ohno, otac Toyota Production Systema ovo poredi sa basnom o zecu i kornjači.

Princip 5: Potrebno je razviti kulture gde se staje kako bi se rešio problem i kvalitet postigao iz prve. Ogromna prednost toka je da problemi isplivavaju kada jedna od ćelija u toku ima problem. Pošto je u pitanju tok, problem mora biti rešen što pre kako se tok ne bi zaustavio. Takođe mora da bude rešen temeljno kako tok ne bi bio ugrožen u budućnosti.

Koriste se alati za detekciju grešaka i vizuelne kontrole koje nedvosmisleno pokazuju da problem postoji i gde se nalazi vođama timova. Svaki zaposleni ima dozvolu i obavezu da zaustavi proizvodnju ukoliko naiđe na problem.

Ceo tok ne staje odmah jer između koraka postoje male zalihe koje ga peglaju, ali one traju jako kratko tako da problem treba da bude rešen što pre.

Princip 6: Bez standardizacije i predvidivosti procesa nije moguće kreirati tok. Treba koristiti proverene i standardizovane akcije za koje se zna koliko traju kako bi proces davao predvidive rezultate. Bez toga je nemoguće imati tok.

Iskustvo stečeno ponavljanjem izvesne akcije će pokazati najbolje prakse koje treba da postanu standard, ali tu proces ne staje. Treba dozvoliti slobode kako bi radnici mogli da eksperimentišu i unapređuju proces. Unapređenja koja se pokažu kao dobra postaju deo standarda.

Princip 7: Koriste se vizuelne kontrole kako bi se naglasili problemi i brzo komunicirale informacije. Vizuelni alat bi trebao da bude jednostavan i nedvosmisleno pokazuje da trenutna situacija odstupa od standardne. Treba izbegavati alate koji odvlače pažnju ljudi sa mesta na kome se stvaran rad izvršava.

Ljudi većinu informacija primaju vizuelno i Toyota insistira da se informacije tako komuniciraju. Jedan A3 papir sa dosta grafova i samo potrebnim informacija će bolje preneti potrebne informacije nego 50 strana sitno kucanog teksta koje niko ne želi da čita.

Princip 8: Koriste se samo proverene, stabilne tehnologije koje pomažu ljudima i procesima. Tehnologija treba da se koristi kako bi se zaposlenima pomoglo, ne kako bih ih zamenila. Mašina ne ume da uči i nije inovativna. Često je dobra ideja određeni posao raditi ručno pre nego što ga automatizujete kako biste ga bolje razumeli i unapredili.

Nove, nedokazane tehnologije mogu da ugroze tok tako da im treba pristupati sa rezervom i ubacivati ih u proces tek nakon što su se pokazale i zadovoljile testove. Ovo ne znači da ne treba podsticati ljude da isprobavaju nove stvari, već samo da se ne treba zaletati na nove tehnologije i koristiti ih bez detaljnog testiranja i ispitivanja.

Princip 9: Lidere treba razvijati iz sopstvenih redova. Dobar lider treba da razume ono što se radi i da svojim ponašanjem bude uzor ostalim ljudima koji rade u kompaniji. Lider treba da živi i diše kompanijsku kulturu i dobro poznaje procese unutar kompanije.

Autor navodi niz primerga gde su kompanije zapošljavale lidere spolja. Kada takva osoba uđe u kompaniju, često ima viziju gde želi da je odvede, ali ta vizija nije povezana sa kulturom firme i ne pusti uvek korenje.

Princip 10: Ulažite mnogo u razvoj individualaca i timova koji žive i dalje razvijaju kompanijsku kulturu. Kompanijska kultura je bitna na duge staze, a nju čine samo i isključivo ljudi, ne motivacioni posteri okačeni po zidovima. Sama kompanija i kultura treba da podstiču ljude da se razvijaju i napreduju.

Timski rad se uči. Kreiranje timova koje čine stručnjaci iz različitih oblasti pomažu bržem rešavanju problema jer se isti sagledavaju iz više različitih perspektiva. Takođe se smanjuje "otpad" u komunikaciji kada problem rešava više odvojenih specijalizovanih jedinica (npr. stručnjaci za aero-dinamiku, dizajneri i mašinci bi trebalo da rade zajedno na dizajnu novog vozila kako bi kroz direktnu komunikaciju pre došli do boljeg rešenja).

Princip 11: Dobavljače i partnere treba poštovati i motivisati da se razvijaju i unapređuju. Pomoć se pruža kroz podršku, obuku i konstantne izazove. Ukoliko očekujete od partnera da zadovolji vaše visoke standarde i uz to mu pomažete da ih dosegne, pomažete mu da bude bolji. Naravno, očekivanja treba da budu realna i takva da obe strane dobijaju.

Princip 12: Idi na lice mesta da bi spoznao šta je problem i rešio ga. Ovaj princip se zasniva na tome da odluke treba donositi tako što se proces posmatra i na osnovu posmatranja dođe do dubokog razumevanja procesa.

Menadžment ne bi smeo da donosi odluke na osnovu izveštaja, informacija iz treće ruke i pretpostavki, već da ode na "izvor" problema, analizira ga i tamo ga reši, čak i ako to podrazumeva da zasuče rukave i zaprlja ruke.

Princip 13: Odluke se donose sporo, kroz konsenzus i razmatranje što većeg broja alternativa. Sve strane koje odluka pogađa treba da budu uključene u proces odlučivanja kako bi se izbegla situacija da je izmena pomak unazad i čini rad jako teškim pojedinim grupama čija je perspektiva previđena.

Menadžeri intervjuisani u knjizi kažu da je mnogima jako teško da nauče da treba da zastanu i dobro preispitaju alternative pre nego što krenu sa implementacijom ideje. Treba zastati, analizirati alternative i tek kada se odabere najbolji put krenuti sa radom, brzo, temeljno, ali i oprezno.

Princip 14: Kompanija treba neprekidno da uči kroz konstantno unapređenje i osvrtanja na ono što je urađeno. Kada je proces stabilan treba koristiti stalno unapređenje kako bi se neefikasnosti i otpad uvidele u procesu. Kada kompanija koristi minimum inventanra, greške i otpad jako brzo isplivaju i mogu se rešiti.

Znanje treba da ostane u firmi i da nastavi da se razvija. Radno okruženje treba da bude što stabilnije bez velike smene radnika i kroz spora unapređenja. Lideri i naslednici se oprezno biraju i kreiraju dugim radom u kompaniji.

Nakon svakog projekta treba zastati, pogledati urađeno i uvideti greške i propuste. Kada su greške i propusti identifikovani, treba u naredne projekte treba dodati mehanizme koji će pomoći da se iste više ne ponove.

Što se mene lično tiče, stvarno mi je prijalo da pročitam nešto što nema previše veze sa razvojem softvera i ostalim temama koje me pretežno zanimaju, a da je opet moguće povući niz paralela sa našom situacijom. Većina principa je univerzalna i važi kako za malu softversku firmu tako i za giganta koji zapošljava stotine hiljada ljudi širom planete. Sa druge strane, neki principi se baš i ne uklapaju. Male firme koje tek rastu treba da razmišljaju o kulturi koju grade, ali im u tom stadiju verovatno nije bitan trening naslednika.

Najveći problem knjige je što je dosta jednostrana i pristrasna. Ne postoji savršen sistem, nije moguće da Toyota sve radi kako treba i da ostali proizvođači neke stvari ne rešavaju bolje. Perspektive drugih proizvođača, bivših i sadašnjih radnika i saradnika, a ne samo trenutnog menadžmenta su stvari koje nedostaju pa knjiga ima dosta jednostran pristup. Da se razumemo, to je ne čini lošom, ali ostavlja par nepopunjenih rupa i zahteva da se neke stvari uzmu sa rezervom.

Knjige sa Amazona, drugi deo

Moje prethodno iskustvo sa poručivanjem knjiga sa Amazona nije baš bilo naročito prijatno. Za tri knjige koje su sa troškovima dostave koštale $100 morao sam da platim još dodatnih 8300 dinara za carinu, špediterkse usluge i koješta slično. Kasnije mi je u komentarima napomenuto da je to zato što sam odabrao skuplji metod dostave, preko kurirske službe. Par dana kasnije sam poručio još jednu turu knjiga, isto kao pravno lice, ali ovaj put uz najjeftiniju dostavu. Knjige su stigle za dve nedelje bez ikakvih dodatnih troškova, čak ni carine iako je ukupna vrednost paketa (4 knjige + dostava) bila $85.

Eto, sada mogu i da potvrdim da nema špediterskih troškova ukoliko se obiđe kurirska služba kao metod dostave. Za carinu stvarno ne znam, ali po ranijim iskustvima mi se čini da zavisi kako ti se zalomi - nekada je obračunaju, nekada ne.

Hvala za komentare na prethodni post - da ih nije bilo ne bih opet poručio knjige i širio bih dezinformacije da se špediterska služba i dalje ugrađuje u dostavu porudžbina sa Amazona.

amazon.jpg

The E-Myth Revisited, beleške

emyth_revisited_2.jpg

Ima par dana da sam pročitao The E-Myth Revisited: Why Most Small Businesses Don't Work and What to Do About It. Umesto recenzije ili ocene, samo ću napisati par ideja koje su mi privukle pažnju, kao podsetnik i kao teme za razmišljanje:

  1. U svima nama postoje tri osobe - preduzetnik, menadžer i tehničar. Preduzetnik je osoba koja uvek gleda napred i nikada nema mira, menadžer želi da sve drži u redu i organizovano, a tehničar samo želi da radi ono što vole, bez da se cima sa stvarima koje nisu vezani za to. Svi imamo sve tri ličnosti, neke više, neke manje izražene. Ideal je složiti tako život da svaka od te tri ličnosti bude srećna.
  2. Po autoru, većinu malih biznisa počinju tehničari koji hoće da izbace šefa iz jednačine. Na kraju tako završe da rade za nekog čije je standarde izuzetno teško zadovoljiti - sebe. Na svoj biznis gledaju kao na mesto gde nastavljaju da idu na posao. Umesto da rade na svom biznisu, on rade u njemu, kao zaposleni.
  3. Jedna od odlika uspešnih biznisa je da su dizajnirani i predvidljivo donose dobre rezultate. Definisan je sistem dolaženja do rezultata i njihovog merenja na taj način da se isti postižu konstantno i pouzdano. Sama struktura nije fiksna, već se vremenom kroz niz sitnih promena čiji je uticaj merljiv unapređuje. Proces ide u tri koraka - inovacija, merenje uticaja inovacije, integracija naučenog u sistem - repeat!
  4. Po autoru, biznis treba da bude tako dizajniran da bilo ko može da ga replicira sa istim uspehom i predvidljivim rezultatima. Sam biznis je prototip koji po potrebi može, ali ne more da se replicira sa istim uspehom. Nikada ne morate da ga prodate kao franšizu, dovoljno je da tako bude dizajniran.
  5. Procenat malih biznisa koji uspeju je mnogo manji od procenta franšiza koje uspeju. Razlog je u tome što su franšize dizajnirane da rade i donose rezultate (postoji jasno definisan sistem), dok većina malih biznis luta i prečesto prepušta stvari slučajnosti.
  6. Biznis nije cilj već sredstvo. Osnivač ne sme biti njegov rob, već vlasnik kome isti pruža mogućnost da živi kako želi i ispuni ciljeve koje je sebi zacrtao u životu. Na biznis ne treba gledati kao na mesto na koje se ide na posao, već kao na sredstvo za ostvarenje sopstvenih ciljeva i ambicija, ma šta one bile. Biznis je tu da služi, ne da mu se robuje.
  7. Biznis je onakav kakvi su vlasnici. Ako su akljavi, lenji, nesistematični i biznis će biti takav. No, po autoru, svako od nas ima kapacitet da se promeni i tom promenom direktno utiče kako na kvalitet svog života tako i na sam biznis.

Ako imate svoju firmu ili pak želite da se oprobate u tome u budućnosti, pročitajte E-Myth. Nudi mnogo više pitanja nego odgovora, uz, bar meni, novu perspektivu i niz tema za razmišljanje.

Iako se ne slažem nužno sa svim što je ispričano u knjizi i još uvek ne znam kako se cela priča uklapa u razvoj softvera, drago mi je što sam je pročitao. Da nije verovatno ne bih ni pisao ovaj post... :)

Stigle knjige sa Amazona

Dok sam bio na putu stigle su mi tri knjige sa Amazona. Poručivanje knjiga stvarno ne deluje kao nešto dovoljno zanimljivo da bi se o tome blogovali, ali ovo je bio omanji eksperiment pa da "dokumentujem rezultate". Od kada su se prvi put pojavile priče o tome da je na neki način špediter postao obavezan pri poručivanju sa Amazona i značajno podigao finalnu cenu koju plaćamo po knjizi nisam ništa poručivao. Nisam imao potrebe, a nije mi se baš ni cimalo previše pošto nisam znao koja je sada procedura u pitanju.

Pre dve nedelja sam odlučio da napravim omanji eksperiment i vidim kako cela stvar funkcioniše i koliko košta, da znam za ubuduće. Inače ne poručujem više od dve knjige, ali ovaj put sam poručio tri - ako se ispostavi da je cela stvar preskupa da mi na kraju bar ostanu zanimljive knjige. Za metod dostave sam izabrao kurirsku službu (skuplja varijanta). Amazonov total, sa troškovima dostave - $100.21.

Pre par dana cimaju iz špediterske firme i pitaju šta će sa carinom. Na pitanje "Postoji carina na knjige?" odgovor je naravno - "Postoji". "Ništa onda, gurajte. Pošaljite šta treba da se plati na taj i taj email pa ćemo rešiti". Tu su došli Zagreb i Niš pa sam sa manjim zakašnejnjem dobio instrukcije i platio šta je trebalo.

Troškovi:

  1. Skladištarina: 800din + PDV
  2. Špediterske usluge: 4000din + PDV
  3. Carina: nešto sitno preko 1700din
  4. Carinske takse: 280din
  5. Carinska garancija: 580din + PDV

Sve ukupno oko 8300 dinara. Na knjige koje sa troškovima dostave na Amazonu koštaju $100 plaćeno je još oko 100EUR, od kojih su najveći deo špediterske usluge i skladištarina.

Sa carinom i carinskim taksama sam skroz OK (iako mi strateški priča o carini na knjige nije baš najjasnija), ali hoće li mi neko objasniti kako se špediter uglavio u celu priču i po kom osnovu uzimaju šta uzimaju?

Zaključak eksperimenta: dobro ću razmisliti pre nego što sledeći put poručim nešto sa Amazona. Dobra stvar je da sada imam 3 jako zanimljive knjige za čitanje (pored Mavericks at Work koju trenutno čitam).

knjige.jpg